23
petak
prosinac
2011
SRETNI BLAGDANI - SVIMA SVE NAJBOLJE
SRETAN BOŽIĆ,
SRETNU NOVU GODINU,
SVE NAJBOLJE ŽELE VAM KRATKE...
komentiraj (6) * ispiši * #
20
nedjelja
studeni
2011
ničim izazvan, urednik je prekopao kutiju s rukopisima na čekanju i objavio rukopis nepoznatog autora, koji zapravo i nije bio gotov rukopis, nego tek početak jedne moguće kratke priče, čije nastavke je očekivao već tjednima...
u nedostatku nastavaka odlučio je dati priliku gostima pečenjarnice, ali i ostalim članovima "redakcije", kako bi zajedničkim snagama napisali nastavke i dovršili ovu omnibus priču. Pa eto početka...
Vodocrpilište
„If you can't be with the one you love, love the one you're with“ – Luther Vandross
Vodocrpilište Mlaka bilo je još zatvoreno. Nitko nije znao zašto, a malo tko bi se usudio i pitati. Milena Ban već je sjedila u autu kad je začula prasak, detonaciju eksplozivne naprave. Voda je suknula iz bazena, a nad bazenom se stvorio oblačić prepun sitnih kapljica vruće vode, koje su lebdjele u zraku još neko vrijeme.
***
Patricija Oršić sjedila je nasuprot dr. Baueru i opisivala svoje snove pokušavajući se sjetiti svih detalja iako ju dr. Bauer na to nije poticao niti je to od nje očekivao.
***
Jagoda Mraz kupila je novu jaknu i ponovo ju je isprobavala u predsoblju ispred ogledala, zamišljajući još niz kombinacija s ovom jaknom, drugim cipelama, nekom drugom bluzom, hlačama, suknjom… ipak, nije se mogla osloboditi gorčine jutarnjih dojmova nakon što je saznala za još jednu Jerkovu nevjeru u njihovom netom završenom braku. Tko su bile sve te žene, koje su to priče bile… no, srećom pa je i ta priča s Jerkom gotova, pa više ne mora o tome voditi brigu. Od početka njihove veze Jerko je bio prava zagonetka, prepun dvosmislenih rečenica, tajni, iznenadnih odlazaka na službeni put. Iako po prirodi nije bila ljubomorna, čak i unatoč poslu koji je Jerko obavljao (analitičar u MUP-u, ma što to već značilo), nakon prvih par godina euforije i neuspjelih razgovora o njegovom poslu i tajnim odlascima… prestala je uopće razgovarati o poslu s njim, a nakon nekog vremena postala je tako ravnodušna prema njemu da je i rastva prošla prebrzo i prelagano. Ipak, sve te žene, o kojima je tek naknadno saznala, bile slične ili potpuno različite, jutros su joj izazvale trnce nelagode i znatiželje.
***
Vodocrpilište je ubrzo bilo prekriveno ostacima mehanike, strojeva, blata... ubrzo potom je i policija došla. Zaposjeli su područje neposredno od mjesta detonacije i u krugu od pedesetak metara. Jerko je šao među zadnjima. Kao stručnjak za kriminalne profile i terorizam, došao je provjeriti o kojem obliku moguće terorističke aktivnosti bi se moglo raditi. Podmetnuti je eksploziv bio semtex, stari dobri industrijski proizvod, sveprisutan u građevinskoj branši, ali i među pripadnicima tzv. „stare škole“.
***
Milena Ban sjedila je u šoku nedaleko mjesta eksplozije, gotovo oduzeta od straha. Kad se uz auto pojavio policajac i mašući rukama joj pokušavao objasniti kako treba otvoriti prozor i dati mu par odgovora na pitanja... promatrala ga je kao u snu. Odgovorila je na svih sedam pitanja poput mjesečarke i ostala sjediti uz otvoren prozor. Hladnoću u autu nije osjećala. Kad je počela dolaziti sebi oko nje bilo je na desetke policajaca, koji su hodali okolo po terenu zasutom svim i svačim, a najviše blatom. A među svim tim likovima ugledala je i njega... Jerka, tajnovitog prijatelja njezine sestrične Marije, kojeg je upoznala nedavno, baš na Marijinom rođendanu. Došao je zadnji, donijeo predivan buket ruža, mali zamotuljak za koji je zamolio neka ga otvori poslije, kad on ode, kratko popričao sa svima, ispričao se i otišao ubrzo. Čudan neki lik. Zamišljala ga je kao diplomata, špijuna, nikako kao policajca, iako je i ovaj put bio u civilnom odijelu.
***
komentiraj (11) * ispiši * #
17
četvrtak
studeni
2011
nakon učestalih prigovora gostiju, članova redakcije i novog kuhara, kako se nije ništa novoga ni objavilo ni napisalo, urednik je, vođen linijom manjeg otpora, odlučio prvo objaviti priču iz repriznog programa ...
Kad poželiš…
Nina je oprala kosu i brisala ju svojim velikim žutim ručnikom. Uživala je u trljanju glave i frotira koji je mirisao na omekšivač rublja, deterdžent i šampon s mirisom borovnice. Kosa je već jako narasla, razmišljala je. Šišanje? Farbanje? Nova frizura? Novi izgled? Nova Nina?
- Bilo bi vrijeme, pomisli u sebi. Ovakva ista i obična ne sviđam se više ni susjedu Mišku, hauzmajstoru, a kamoli sebi, o Robiju da i ne razmišljam. On tako i tako odavno ne primjećuje promjene na meni, čak i kad se nešto dogodi («da, lijepa ti je ova nova haljina, a cipele? A i one su nove? Je, fakat su zgodne», bili su njegovi najčešći komentari).
- Još kad bih i znala što uraditi s ovom kosom, ovim debelim dupetom (no, za dupe znam, moram smršaviti, ali kako…?)…
Razmišljanja ispred ogledala bila su još jedna od serija samokritičkih osvrta, po kojima je vjerovala da je ipak tipična žena (nesretna, neshvaćena, nevoljena… uopće «ne»), ali nije se predavala. Nanosila je puder i šminku jednakom pažnjom na svoje pravilno i lijepo lice, antičko-grčkih crta. Gledala je u svoje grudi i milovala ih pažnjom najiskusnijeg ljubavnika, pa zatim lagani dodiri po vratu, uzdasi, tako malo je bilo potrebno za razvijanje mašte… uživala je u pomisli na susjeda Miška, hauzmajstora, muškarca, antijunaka njezinih snova – mršav, koščat, s blagim izrazom lica, unatoč svoj muževnosti, grubim crtama, dvodnevnoj bradi, pomišljala je na njegove mišićave i koščate ruke, na njegove uske traperice ispod kojih se nazirala njoj omiljena meštrija. Sanjarila je o njegovom tijelu, dodiru i nespretnim muškim kretnjama, koje odaju nestrpljivost, žar, žudnju…
Ruka se spustila s vrata preko ramena i grudi do pupka, gdje se zadržala u nestašnoj igri još jednom od njezinih erogenih zona. Tek ovlaš je dodirivala tu osjetljivu točku i poigravala se s osjetljivošću vlastitog pupka i tijela uopće. Gurala je palac lagano unutra i kažiprstom lagano kružila okolo. I dok je lijeva ruka «obrađivala» pupak, desna se nježno spustila do šumice pedalj niže. Prstima je pretraživala dobro poznati teren. Tražila je i našla gumbić zadovoljstva, njezinu najosjetljiviju točku (ali ne i jedinu). Pipkala je gumbić dok se nije zacrvenio i nabubrio, a lijevom se rukom vratila na grudi i pipkanje vlastitih bradavica.
Ova je igra postala sve uzbudljivija i sve manje pod kontrolom njezine svijesti (to je zapravo i željela, isključiti se malo, zaboraviti na stvarnost i uživati u vlastitoj putenosti…). Izvijala se i jecala od uzbuđenja, prsti su prolazili sve najosjetljivije točke, ulazili u sve rupe i rupice, dodirivali gumbiće (i bradavice na grudima je smatrala gumbićima), a sjedeći položaj i oslanjanje na vrata kupaone su joj dali osjećaj čvrstog oslonca i opuštenosti (ono što je uvijek tražila). Lebdjela je u vlastitim svemirima putenosti i mašte, uživala u bezvremenosti i opuštanju na njoj najdraži način.
Zvono je resko zazvonilo na vratima. Pa opet. Tri puta. Ne, nisu starci, oni imaju ključ, a ni poštar (on uvijek zvoni dva puta), Robi je na putu, a Ana (sestra) je na faksu. Tko bi sad mogao biti, s mukom se ustajala i polako se vraćala u stvarnost, ponavljajući ovo pitanje u sebi. Zazvonilo je još jednom. Četvrti put. Ovo je previše. Netko je uporan. Jehovini svjedoci? Prodaja čestitki (ali Božić je prošao, a do Uskrsa ima još dva mjeseca…). No, nema veze, pogledat će na špijunku, pa se vratiti u kupaonu, dovršiti igru kako i priliči, razmišljala je Nina.
Pogled joj se sledio onog trena kad je kroz špijunku ugledala susjeda Miška, hauzmajstora – onako prljav od ulja i rada po kotlovnici, u kombinezonu i majici s tregerima, a gola i dlakava prsa orošena znojem su se jasno vidjela … što sad? Ništa, smireno ću otvoriti vrata i pitati što treba, a onda se vratiti i maštati o njemu… smišljala je Nina scenarij razgovora sa svojim omiljenim susjedom. Ipak, klecanje nogu i jako crvenilo lica odavali su tajnu kupaone. No, što je tu je, pomisli ona, pa neće valjda čekati da susjed odustane, a vidjela je i da se sprema peti put pozvoniti.
- Dobar dan susjed, kojim dobrom, pokušala je Nina zvučati uobičajeno opušteno i šaljivo, uz onaj svoj redoviti šarmantni osmjeh (iako joj je bivši dečko, Deni, rekao da je taj osmjeh zapravo jebozovan).
- Bok, suseda, znate, ja sam došel popraviti onu pipu, onu u kupaoni, kaj ste mi rekli prošli petak, ma, znate…
- Je, je… pokušavala se sjetiti Nina. I to smo se dogovorili za danas, za sad (pokušavala se sjetiti koliko je sati)?
- Pa, rekli ste sad, mislim, ak' vam sad paše? Ak' vam ne paše, dojdem je sutra il' popodne oko tri vure, kad obavim onaj kotel dolje. Paše?
Sjetila se da je sama u kući i to ju je osokolilo, pa je nekako izazovno oslonjena na vrata, pozvala Miška, ovaj put na «ti» u stan, točnije u kupaonu (ponovo je osjetila uzbuđenje, bradavice su nabubrile ispod frotirskog ogrtača, a vruća unutrašnjost osjećala je blizinu objekta svojih maštanja).
- Je, Miško, uđi, može i sad, kad poželiš… (počela se vraćati svojim maštanjima). Samo daj, ima posla, u kupaoni bi mi baš mogao pomoći, ima tamo posla za tebe… onaj njezin čarobni šarmantno-jebozovni osmjeh vratio joj se na lice, gledajući Miška kako ulazi u stan i kupaonu, nesvjestan sudbine i njezinog iznenađenja.
nagrađena priča :)
komentiraj (4) * ispiši * #
20
utorak
rujan
2011
je li trenutak...?
pitao se urednik, otključavajući ured i gurajući kutiju s poštom od sebe. još prošli tjedan mislio je da se na posao neće vratiti nikada više... ipak... banka, kredit, režije, popravak auta i zubi... sve se skupilo i pokrenulo ga prema redakciji. a tamo, vrijeme je stajalo, kao i ljetos... i što još reći?
komentiraj (17) * ispiši * #
30
utorak
kolovoz
2011
treba li ovome nastavak...
... i što još više reći? ljeto još traje i vrućine su tu i ne znam ima li smisla dalje to opisivati... najbolje je uzeti još jednu pauzu od pisanja, ali dulju i temeljitiju... prilike idu tome u prilog ... do slijedećeg javljanja ili nejavljanja... :)
komentiraj (8) * ispiši * #
26
nedjelja
lipanj
2011
ljeto, fjaka, more...
... i jednostavno, nema pisanja do daljeg... do slijedećih javljanja...!
lijep pozdrav,
komentiraj (9) * ispiši * #
10
nedjelja
travanj
2011
i dok je natječaj bio u tijeku, dok su pristizali rukopisi, pjesme, priče... a ćevapi se izmjenjivali s burekom, pljeskavicom i miješanim mesom...
... neko je javio kako je urednik iznenada otputovao (i to ni manje ni više nego) putevima Johnny-ja B. Štulića. Nizozemska je bila već dugo planirana ruta, ali uvijek se netko ili nešto ispriječilo i zakompliciralo u realizaciji tog plana. I ovaj se put sve poklopilo, tulipani su cvjetali, parkovi se zelenili, a urednik je bio inspiriran i odlučan.
ovaj put, konobar je rekao kuharu kako je čuo od poštara kojemu je rekla urednikova susjeda da je isti otišao na daleki put. i gosti i osoblje složili su se s kuharom kako je već bilo i vrijeme za put i kako je urednik bio malo nemiran i nervozan zadnjih dana, ali u svakom slučaju promjena okoline bi mu dobro došla. u to ime popili su još po velebitsko svaki i otišli svojim putevima.
komentiraj (14) * ispiši * #
01
petak
travanj
2011
novi literarni natječaj - proljetno pismo
... navali narode... pišite i šaljite. redakcija je spremna, natječaj je otvoren, a nagrade nisu u pitanju... burek, ćevapi, pljeskavica, kotlovina, miješano... samo za najbolje!
komentiraj (8) * ispiši * #
14
ponedjeljak
ožujak
2011
pomozimo
Japan je zbilja nastradao... još uvijek ne znam što bih rekao, pomislio, napravio, osim želje za pomoć. A ovo je tek odraz mojih misli i trenutka. Pomoć stiže.
komentiraj (6) * ispiši * #
03
četvrtak
veljača
2011
repriza na TV-u inspirirala je urednika za reprizu ... dobar izgovor? nije ni važno. natječaj za najbolju priču i dalje traje...
Učini nešto
Neko se otima, pa ipak tone. Batrga se, grči, pocrveni u licu, ali ne pomaže. I pruža otpor i ljuti se, popušta sudbini, pa opet krene dalje, pokušava… O onim drugima, kojima sve ide lako i tek tako, nema smisla dalje ni razmišljati ni dalje ih spominjati. To je život. Profesor Bruno X. jedan je od onih smiješnih likova iz priča u kojima je život tragikomedija, a sve je zapravo u skladu. Jedino on ima drugačiji doživljaj. Ima osjećaj stalne nesigurnosti, gubitka, promašenosti, nedostatka pravih prilika i obilja neprilika … A ipak, ne predaje se i nastavlja dalje. Pravi antijunak. Radi sve po svom i živi prema okolnostima…
- Da, bio sam u mesnici, kupio sam meso, a potom i u pekari. Kupio kruh… Još nešto?
- Kupio si piletinu, a ne teletinu, kako sam rekla, kruh je kuruzni, a znaš da mi taj ne paše i… ma znaš ti… briga tebe. K'o da ne znam što ti je u glavi. Slama. Propuh.
- Da draga. Idiot sam. Kupio sam krivo meso, čemu nervoza? A što se kruha tiče… ima još integralnog od jutros, ja ću jesti ovaj loši kruh… kuruzni.
- Samo daj. A što ćemo sad? Jesti? Odmarati? Spremati večeru? Ili ovako pomalo uživati u večernjim raspravama? Možemo li učiniti nešto?
Bruno je prepoznao imperativ trenutka i krenuo prema vratima. Izašao je iz sobe, i iz života svoje supruge. Otputovao je u nepoznatom smjeru. Vratio se nakon desetak godina u približno slično vrijeme i doba godine, kao i dana kad je otišao od kuće. Bila je subota. Sunce je pržilo duše i tijela šetača i djece u ranim poslijepodnevnim satima. Bruno se vraćao iz dućana nekako smireniji, stariji, ozbiljniji… a i prošlo je desetak godina.
Karolina je bila iznenađena, ali kao i uvijek, kontrolirala je emocije, čuvala ih za sebe. Osvrnula se i vidjela ga, pa nastavila brisati prašinu, kao da je sve u najboljem redu.
- I, kako je vani? Vruće? U dugim hlačama, košulji dugih rukava …? To samo ti možeš. I lijepo ti je. Dobrodošao i bolje se snašao .
- Bok. Sve OK. Meso je svježe. Mogli bi ga ispeći za večeru ili sutra za ručak. A i kruh je raženi. Jesi li još nešto htjela?
- Sladoled od malina s komadima čokolade i šlagom… malo seksa u jutro i tak', uobičajene želje jedne prosječne žene. A ti? Želiš li ti štogod?
Bruno se skinuo i legao na krevet. Pogledom je pozvao Karolinu, a ubrzo potom ju počeo i ljubiti po vratu. To je oduvijek voljela. To ju je uzbuđivalo, jednostavno, od toga je gubila kontrolu. Bruno je napokon bio sretan, i nije razmišljao zašto. Ali, i to je život.
komentiraj (26) * ispiši * #
19
srijeda
siječanj
2011
natječaj "dajmo im da pišu..."
uredniku nije preostalo ništa drugo nego pristati na zahtjeve redakcije i dati novi prostor rastućem broju tekstova koji su pristizali svakodnevno u redakciju i zato je odlučio objaviti
NOVI NATJEČAJ
"DAJMO IM DA PIŠU"
a čak je pristao i na nagradu za najbolji komentar na svom blogu. ostalo vam je poznato. pišite, šaljite, komentirajte, a uskoro slijede i nagrade. virtualne, naravno :)
komentiraj (18) * ispiši * #
24
petak
prosinac
2010
SVIMA SRETNI BLAGDANI!
SRETAN BOŽIĆ I
SRETNU NOVU I
SVE NAJBOLJE!
BY
kratke domaće
komentiraj (33) * ispiši * #
19
petak
studeni
2010
i jedna od novijih i kraćih...
Viški vikend
Nestrpljivo smo sišli s broda i prošetali Viškom rivom. Osvježili smo se uz hladnu bevandu u nekoj konobi i vratili se na brod. Razmišljali smo naglas o popodnevnom odmoru, ali nismo mirovali. Opet nas je uhvatio „viški nemir“ – neutaživa želja za akcijom i kretanjem, a lagani jugo samo je pojačavao doživljaj. Za početak smo se odlučili prošetati mjestom. Već na rivi sreli smo ekipu koja je također „inkognito“ došla na Vis. Nitko nije bio iznenađen. Znali smo kako će svako od nas naći svoj kutak pod suncem u nekoj od prekrasnih uvala. Stončica, Srebrna, Milna… a kad se ipak poželimo druženja i akcije, naći će se ekipa u nekoj od konoba. Dan je proletio, a mi smo već sjedili u konobi i smijali se. Paštafažol, ribe, rakovi, školjke, plavac… Spontano, ekipa se počela okupljati. Dina, Toni i Mare već su zauzeli mjesta. Nakon izdašne riblje večere, društvo se okupilo za jednim stolom i počela je pjesma. Vino je teklo bujicama. U jutro su nas ispratili galebovi.
komentiraj (24) * ispiši * #
29
petak
listopad
2010
nastavak natječaja - slobodni stil... urednik se prepustio letargiji i počeo izvlačiti tekstove iz nekih nepoznatih izvora...
Imam pravo
Imam pravo na sebe,
na doživljaje,
koje nerijetko dijelim sa svima oko sebe,
imam pravo na misli,
koje katkada znam zadržati i za sebe,
imam pravo na razmišljanje o tebi,
čak i onda kad bih trebao isključiti svaku pomisao,
kad bih se trebao potpuno isključiti,
imam pravo na sumnje u sebe i sve oko sebe,
pa i tebe, što čitaš sve ove projekcije na papiru ili ekranu,
imam pravo skočiti u dubinu ili plitkost svoje ili bilo čije osobnosti
i valjati se u blatu svih naših slabosti,
kad pomislim da ću nešto otkriti,
ne zadržavam se,
idem dalje,
imam pravo,
imam,
imam pravo hodati po crti
i prelaziti preko nje u ovom ili onom smjeru,
imam pravo zaključiti ovu litaniju jednom običnom točkom.
Imam pravo.
autor
komentiraj (23) * ispiši * #
14
četvrtak
listopad
2010
RUNDA ZA SVE
naručio je urednik po karton silvanca i frankovke na šanku, ali i veliku platu narezaka, pa sjeo s gostima za stol u kutu, gdje se upravo odvijala tribina "jesti i piti svima, pa i njima", radnog naslova dajmo im jesti i piti, a na kojoj se raspravljalo o enološkim i gastronomskim standardima na promocijama knjiga.
svi su se složili kako su dobre promocije sve rjeđe, a vino sve kiselije. srećom, urednik je popravio prosjek tribine i književnih događanja orahovičkim silvancem i frankovkom i gosti su bili zadovoljni. ipak, ostalo je pitanje, kako se stvarno dobro najesti i napiti na književnoj promociji? :)
komentiraj (33) * ispiši * #
08
petak
listopad
2010
transparentno i korektno, samo tako ili nikako...
rekao je urednik i odlučio zaključiti natječaj za izbor naziva e-mail adrese... a odluka je slijedeća. svim natjecateljima po burek i jogurt, a e-mail se neće ni otvarati jer onda čemu komentari... osim toga, zakulisne igre, lobiranje iza šanka i ostali oblici neformalnog utjecaja prevršili su svaku mjeru, pa je urednik odlučio nastaviti svoju korektnu i transparentnu politiku objavljivanja komentara, odnosno ostavljanja prostora za komunikaciju u komentarima, a e-mail i sl. poruke prepustiti privatnom kontaktiranju... ipak, još uvijek, otimlje se dojmu prijedloga bitobitepito@bmk.com ili sl., a za pitanja i prijedloge otvorio je raspravu u redakciji je li otvaranje portala www.bmk.com ili sl naziva uputno zbog raznih nepristojnih tumačenja skraćenice blog moj kratke... neki su zlobni jezici preveli skraćenicu u boli me k... com. zato je urednik odlučio, unatoč sveopćem trendu digitalizacije i umrežavanja, zadržati postojeći oblik komunikacije i e-mail i internet adresu odgoditi do daljeg. a natječaj za dizajn bloga se nastavlja. :)
komentiraj (33) * ispiši * #
02
subota
listopad
2010
... u očekivanju novih tekstova, priča, pjesama, naziva e-mail adresa... urednik je vrijeme provodio konstruktivno prekopavajući po tekstovima, novim i objavljenim i našao jednu od epizoda ne tako davno objavljene nedovršene trilogije ...
Ruski događaj ** 21. epizoda
Svi članovi ekipe bili su potpuno naoružani, ugasili su vatru, sjedili u mraku i čekali. Izvana, s neke neodređene točke u daljini, zvuk teških strojeva polako je dopirao i čuo se sve jasnije i glasnije. U Nikolajevim mislima proradilo je genetsko pamćenje.
- Crvena armija. Tenkovi. Tu su.
- Je li ovaj normalan? Što mu je? – pitao je Johann Jukku.
- Sve je O.K. i pod kontrolom. Tek mali doživljaj tzv. genetskog pamćenja i razmišljanja na glas. Nije njemu ništa, uobičajeno smireno odgovorio je Jukka.
- I baš idu prema nama, javila se i Tatjana.
- A gdje bi drugdje, kamo? Ova je kuća jedini znak civilizacije u krugu od… prokomentirala je dr. Chong.
- Paaa, prema nama… nastavila je Tatjana.
- A da se pritajimo, razmišljao je na glas Jukka?
- Zašto? Pa snaći ćemo se i s tom gomilom željeza, hrabro i otresito se zaletio Johann.
- Lakše malo ljudi, tko zna što traže, zašto su tu i ako se pojave, valjda ću uspjeti nekako… s njima izaći na kraj, smirivao je napetosti Nikolaj.
Nedugo potom, iz daljine, sad već i ne tako daleko, začulo se i tucet ljudskih glasova, razgovor, muškarci, i to mlađi.
- Zar nemaju žena u svojim grupama prošaptala je dr. Chong?
- Kolegice, pa to je Rusija i 20. stoljeće, s osmjehom joj je došapnuo Nikolaj. – Zar se ne sjećate predavanja iz povijesti.
- Ipak…
- Uzalud nervoza, dr. Chong, Nikolaj je u pravu, na žalost, javila se opet Tatjana.
Nakon, što su okružili kuću sa pristojne udaljenosti, šest oklopnjaka i dvadesetak ili više ljudi, zastali su i zauzeli položaje. Četvorica su krenuli prema kući.
- Da ih skinem? – pitao je Johann.
- Pa da raspale po nama, s ovim silnim tenkovima…? – odgovorili su istodobno uglas Jukka i Nikolaj.
Situacija je postajala sve napetijom. Napetost je još i dodatno porasla, kad su četvorica (očito vodećih) ljudi iz vojne grupe zastali na par zina (desetak metara) i počeli nešto kopati i pretraživati po snijegu. Nešto su tražili, ali u kuću nisu ni pokušali ući. Gotovo da ju nisu ni pogledali. Iako se radilo o kratkotrajnom olakšanju, dugoročno nisu mogli ni zamisliti razvoj događaja… svih pet članova RT12 bili su zabrinuti.
I dok su ruski vojnici pretraživali oko kuće (u kojoj su se skrivali zabrinuti i napeti članovi RT12), situacija je bila napeta posvuda, a osobito u Moskvi, u glavnom zapovjedništvu zrakoplovstva i obavještajne zajednice. Tamo je napetost dosegnula vrlo visoki stupanj, sve do razmjera straha i opće panike.
General Karinovski bio je kao na iglama. Zadnja izvješća koja je dobio – o čudnovatim preletima u Lenjingradskoj oblasti, bila su više nego zabrinjavajuća. Nije se usudio niti pomisliti da bi nazvao tamo i počeo ispitivati stvari. Tek, znao je da sutra ujutro mora pripremiti izvješće za glavnog… neka budala mu je javila. Karinovski je bio razapet. I baš je pomislio da ga je sreća poslužila kad je napustio mjesto šefa oblasnog KGB-a u Lenjingradu. A onda ovo. Nitko ništa ne zna i svi sve znaju.
Pa i Ameri već znaju. Javio im je Senjor, njihov glavni izvor za Ameriku. I tamo je panika. Znači, bar se zna da nisu američke letjelice (a Ameri znaju da nisu ruske). Nisu valjda tamo neki «vanzemaljci», uplašeno je pomislio. Neće ga valjda sada, niti četiri godine do penzije strpati u ludnicu… to bi bilo… užas. General Karinovski počeo je skicirati neku vrst kratkog izvještaja Zapovjedništvu i nadležnima, znajući i sam da je sve skupa nejasno i prekratko… ali, kome je uopće i bilo jasno…?
komentiraj (21) * ispiši * #
30
četvrtak
rujan
2010
i dok je natječaj za dizajn bloga u tijeku, a na trajno otvoreni literarni natječaj pristižu nova remek djela, urednik je odlučio objaviti ...
NATJEČAJ ZA NAJBOLJI NAZIV MAIL-A BLOGA
NAJBOLJI PRIJEDLOG NAZIVA BIT ĆE NAGRAĐEN VELIKOM PORCIJOM MIJEŠANOG MESA, ALI I OBJAVOM PRIJEDLOGA, SAMOG NAZIVA, NA SAMOM BLOGU, A VRHUNAC NAGRADE BIT ĆE IMENOVANJE AUTORA ČLANOM REDAKCIJE LITERARNE PEČENJARNICE "KRATKE DOMAĆE"
komentiraj (24) * ispiši * #
24
petak
rujan
2010
zabunom ili ne, urednik je, umjesto lakih nota, vina i poezije, nastavio objavljivanjem repriznih izdanja nepoznatih autora
Naravno, pogađate, radi se o isječku iz autorovog neobjavljenog romana "Ruski događaj", kao dijela trilogije "Noć, vrisak i skok na krivulji vrijemeprostora", čije je objavljivanje predviđeno za studeni 2055 ili jubilarni 80-ti Interliber, koji će se tradicionalno i po deseti put održati u prostorima Narodnog učilišta Velika Gorica, jer turopoljska prijestolnica bit će više od kulturne meke ovog dijela planete...
Ruski događaj - III *
Narednik Zukov i general Kautsky ispitivali su pukovnika Smitha do kasno u noć. Nije im bilo jasno kako može biti dovoljno pritisak jednog «krivog gumba» na tizeru, pa da letjelica SE1K novog tipa s više od 5 članova posade grupe RT 12 nestane… Jednostavno, ne samo što nisu vjerovali u priču o «slučajnosti» i «krivom naslanjanju», lijevim dlanom na «zabranjeni», odnosno gumb koji se nikad nije pritiskalo , ako se letjelicom i tizerom (bar u prvih nekoliko sekundi) upravljalo izvana. Naravno, radilo se o tipki RANDOM SEARCH, tipki koju se smjelo aktivirati tek onda kad su sve prethodne pripreme to omogućavale i jedino ako nije bilo živih bića u letjelici, a uz barem 50% vjerojatnosti povratka letjelice.
- Ali, vjerujte mi, gospodine generale, zaista nisam imao ni zamisli, ni razloga, niti bilo čega što bi me navelo na namjerno aktiviranje tipke RANDOM SEARCH. Pa generale Kautsky, znate i sami da sam tamo bio kao vaš izaslanik, a da je korist koju je naše ministarstvo trebalo imati od svega toga više nego trostruka u odnosu na sva ostala ministarstva, odjele, grupe…
- Baš zbog te koristi koju smo svi mi trebali imati, sad smo svi u gabuli… ti, ja, on, mi, svi… jebem ti, jesi li ti uopće svjestan, idiote … pa, tko će ih sad naći? Gdje? Kada? Kako? S čime?... ti si ih ispalio u neku točku na krivulji, negdje u prošlosti, ah da, utješno je to što bar znamo da su negdje na Zemlji!
Narednik Zukov nervozno je ušetao u predvorje ureda generala Kautskog.
- I kažeš da ne znaš kako se to dogodilo … nervozno je nastavljao ispitivanje već pobješnjeli general.
- Ali, gospodine generale…
- Gospodine generale, gospodine generale, gospodine generale, … sumanuto je šaptom ponavljao general… što da radimo? Ovi gore u ministarstvu i glavnom zapovjedništvu će nam iščupati i glave i jaja ako ovu situaciju ne riješimo a.s.a.p... Znamo li uopće jesu li na Zemlji? Ha, Gordone? Divni moj pomoćniče za razvoj i tehnologiju? Znamo li bar to? I što još znamo? Što uopće znamo?
- Gospodine generale, ja zbilja ne znam, očajavao je gotovo plačnim glasom pukovnik Gordon Smith.
- Seronjo nijedan, nemoj mi tu više cendrati, ne moraš još biti i «pussy» (osim što si budala, pomisli u sebi, ali pričuva ovaj epitet za drugu prigodu). Ako si već budala, ako što ne volim onda su to budalaste «pussies» (ova stilska figura mu se više svidjela)… osim toga, zadnjih pet godina otkad su te meni premjestili, dozvolio sam ti da me oslovljavaš po imenu. Zovi me i dalje po imenu, pa i u ovakvim prilikama. Bit će još vremena za oslovljavanja i tituliranja s vi i slična sranja… Saša, donesi mi one tvoje domaće votke, da se napijem. S ovim bokcem se baš i nećemo nešto okoristiti, a i teško da od njega još išta novoga možemo saznati. Bar se možemo napiti, jer sutra… kad nam dođu oni guzičari iz ministarstva, pa nas počnu šiljiti, po prstima lupati i ostalo…
Aleksandar Zukov, viši narednik u višedesetljetnoj službi kao voditelj ureda kod generala Kautskog bio je ponovo šokiran. Znao je što znači votka u životu Ivana Kautskog. Odmak od stvarnosti, i to opasan najčešće.
- Ne znam imamo li ovdje votke, Ivane. Ne sjećam se da smo ju i nosili, pokušao je narednik s prijateljsko diplomatskim pristupom smirivanju generalovog bijesa. To je bila već desetljećima provjereno uspješna metoda.
- Daj, nemoj me sad i ti zajebavat', k'o ovaj tu. Ne znaš, ne sjećaš se. Što ne znaš, kako se ne sjećaš? Pa znaš da sam bio tu prekjučer i da sam nosio nekoliko boca… pa nismo sve popili, o ostalo… ? Popio moj stric? Pa ovi papci tu u centru ne znaju ni vodu piti, a kamoli votku. Ima votke, i to one prave, znam ja. Ostalo je dvije boce u frižideru. Jebem ti… znaš što mi je palo na pamet?
- Što?
- Da nije ovaj bedak popio onu votku, a onda onako pijan, naslonio se na tizer i one naše jadnike ispalio ravno do majčice Rusije…? Ako uspijemo ikada uspostaviti ikakvu vezu s njima… pa nam donesu koju litricu sa sobom… uh, baš bi bilo lijepo raspaliti po pravoj ruskoj, par desetljeća ili stoljeća staroj… votkici.
General Kautsky bio je obožavatelj votke, kad god bi došao u priliku nabaviti koju litru, pa makar i ovih novih sintetičkih vrsta, surogata, s umjetnom aromom ili bez nje. Iako, i bez votke je bio dovoljno lud i opasan, a pogotovo u trenutcima bijesa.
- I onda, Aleksandre Nikolajeviču Zukove, gdje li se mogla sakriti naša votka? U Rusiji nije, jer je nema. A ni u Americi, jer ni nje nema. Ni u Kini, ni u Europi, na Arktici, Antarktici… Gdje je? U frižideru. Kako glupa anarhistička riječ. A ima i gorih.
Narednik Zukov skrušeno je otišao u kuhinju i vratio se nazad sa dvije boce votke i zdjelom punom umjetnog leda. Čaše je uzeo iz ormara. Ovo je bila posebna prigoda, pa se moglo i čaše uzeti, one prave, staklene.
- Eto, malo vrhunske sintetike. Umijeće imitacije. Najbolja moguća među imitacijama votke, ironično je komentirao general.
- Izvolite čaše gospodo, poslužio je votku narednik Zukov.
- A i velikodušni smo, vidim… čaša za Gordona, nastavio je general s ironičnim komentarima. Neka. Samo, zaboravio si donijeti i sok od breskve, jer kolega ne pije čistu votku, ako se ne varam…
- Je, istina je, Volim votku sa sokom, a s breskvom najviše, složio se pukovnik Smith. - Ali, obzirom na prilike, sad bih mogao i čistu votku.
- Ne brini, ne mislim te baš natakati, a i više će meni ostati. Ionako će ti dobro doći malo votke za opuštanje. Kad dođu sutra oni face iz ministarstva… Meni će biti teško, a tebi… Pa da se napijemo, zaključio je general.
- Da se napijemo, složili su se pukovnik i narednik.
Narednik je uskoro donio i litru soka od breskve iz frižidera. No, kulminacija straha u mislima, psihi i tijelu pukovnika Smitha, urodila je čudnim, najblaže rečeno neobičnim i gotovo odvažnim potezima. Uzeo je jednu od boca i natočio si gotovo kub i popio na eks. I tu radnju pukovnik Smith ponovio je još dva puta. General i narednik promatrali su ga u čudu i s blagom nevjericom. Jednostavno, ovakvom se razvoju situacije nisu nadali.
- Lakše malo! – uplašeno je viknuo general. Ne mislim te ovdje držati pijanog. Vidio sam te jednom kako izgledaš kad si pijan, i to u boljim vremenima. Ne treba mi repriza. Još da mi Saša to napravi, sve u redu, do jedne boce fore mu mogu dati, … ovako na eks, pa tri čaše… jesi poludio?
- Možda je rješenje u votki, zagonetno se osmjehnuo Smith.
- Za tebe sigurno je, bar za prvo vrijeme, odgovorio je Zukov i dodao mu još jednu do vrha punu čašu, koju je Smith počeo ispijati polako, s užitkom.
- Što si mislio pod tim da je rješenje možda u votki, zaintrigirao se general pijanim Smithovim zaključkom, dok je Zukov zamišljen sjedio i ispijao svoju drugu čašu votke te večeri.
- Pa, ako se, mislim, … dobro razvalimo od ove votke, možda nam se u mozgu upali koja lampica… čuo sam da se to događa ljudima… poput inspiracije za umjetnička djela ili znanstvena otkrića…
- Iako ti je teorija blesava, podržat ću je. General je već počeo tonuti u letargiju.
- Mogli bi se malo i odmoriti, zaključio je pomirljivo Zukov. A i votke ima još malo za sutra…
- Daj Saša, pošalji nekog od onih novih klinaca po još par boca votke, pa makar i one Singapurske sintetike. Valjda će biti dovoljno. Vidiš da je ovaj puk'o. Ne samo što je počeo piti čistu votku, što je u njegovom slučaju revolucija, već i propovijeda spoznaju i velika otkrića, životna rješenja… kroz votku… ono, kad si mortus, možda ti se ukažu likovi, mjesta, događaji, put po krivulji, vrijeme, prostor…telepatija, vizija…
- Klinci su otišli, nema više nikoga u Institutu, ni u Centru, osim nas trojice.
- Daaa?
- Pa znaš da smo onih nekoliko pripravnika i asistenata poslali nazad u zapovjedništvo, kao i sve ostale svjedoke, na ispitivanje. Tamo će i ostati sve dok se situacija ne riješi. Zukov je znao da nakon litre votke general gubi kritičnost i zdravu logiku, ali, znao je i da su na važnom zadatku i da su u pitanju i karijere i životi.
- Ništa, onda ostani tu i razgovaraj s Gordonom. Možda vam se upali lampica. Možda otkrijete gdje je nestala naša draga grupa RT 12, zajedno s letjelicom i većinom opreme i ostalim potrebnim, možda vam dođe trenutak lucidnosti… i nikog ne puštajte… ionako na ulazu stoji straža i nikog ne pušta ni unutra ni van osim mene… a sad sam još OK, za što ne mogu biti siguran da će potrajati.
General je izjurio po nove boce votke iako je ostala još jedna puna i tek otvorena boca. I za čudo, vratio se neočekivano brzo. Nije prošlo niti pet minuta. Zatekao je Zukova i Smitha kako snuždeno sjede i tupo gledaju pred sebe. Svi su bili iznenađeni ovako brzim povratkom i u isti glas odgovorili pitanjima:
- Što je bilo?
- Što se zbilo?
- Što se dogodilo?
Tri pitanja istog značenja postavljena od tri različite osobe koje su mislile isto…
- Dobio sam tri boce od malog Larsona, ma znaš onog … pijanac iz GST 4, onaj Norveški… medvjed. Jebem ti… nisam znao da tamo ima i gorih od mene. Mali je tek poručnik a kakav će biti za koju godinu? Užas. Ima šesnajst boca ovog otrova zbuksano u sobi za projekcije. Strava. U, al' ćemo se satrat'… pazi Gordone, ovo što sam od malog Larsona dobio … nije tako fino i kvalitetno kao ovo što si pio do sada, ali je jače… puuuno, puno jače i oštrije… reže uši noseve, jezike, otpadaju zubi, nožni palci i nogavice…
- Ma daj, samo ti to natoči, već vidno ohrabren javio se Smith. Misliš da ja ne mogu, jer sam prije pio votke sa sokovima.
- Je, je. Zajeban je ovaj pukovnik, prava zvijer Ivane, pije, loče… užas, izgleda da mu je danas dan, da ga je baš krenulo, s osmjehom je komentirao Zukov.
- Pa nek' pije, sutra mu se sreća smije, poetski je odgovorio Kautsky.
Pilo se do dugo u noć, do ranih jutarnjih sati zapravo. Ispitivanje ključnog svjedoka, a vjerojatno i sukrivca (jer, otkrilo se još nekoliko «sitnih propusta»), promijenilo je formu u potpunosti i prešlo u neobvezni razgovor, lamentacije i alkoholičarski tulum. Rješenje se tražilo u alkoholnim parama votke. Prvo ruske sintetike, a potom i norveške imitacije. I rješenje se našlo.
U jednom od prevrtanja na ležeći položaj (jer sjedeći se već napustilo, a prije tog i stojeći), Smith je podigao glavu, ukočio pogled i viknuo:
- Vidim ih! Svih pet! U kolibi, zapravo drvenoj kući…! – Smith je naglas opisivao svoje vizije.
General Kautsky i narednik Zukov uspjeli su se koliko toliko pridići u sjedeći položaj i malo se ukočiti, slušajući vizije Gordona Ssmitha.
- Vidim ih. Nikolaj vježba ruski. A i Tatjana pokušava obnoviti svoj ruski. Pa nisu valjda zbilja u Rusiji… po stilu gradnje i uređenju prostora, reklo bi se da su u 20. stoljeću, vjerojatno Rusiji ili nekom od dijelova tadašnjeg Sovjetskog saveza, još jednom od carstava na tim prostorima.
- Daj još, poticao ga je Zukov, možda zbilja ima nešto u toj votki. Natočio je svima po još jednu čašu.
- Daj još, ima još votke, viknuo je general
- Nešto raspravljaju, nezadovoljni su, valjda im ne radi komunikator, izgubili su vezu s nama, uopće…
- Pa naravno da im ne radi komunikator, već bi se javili do sada… ti, ti… unezvjereno ga je promatrao Kautsky.
- Gdje sam stao? Da, mislim da su uletjeli u sredinu dvadesetog stoljeća i još nisu uspjeli stupiti u kontakt ni sa kim od ljudi na tom području, ali imam neki mračan predosjećaj da bi im se moglo dogoditi svašta… mislim, svašta ružnoga…
- Daj, lociraj mi mjesto i vrijeme, da pošaljem ljude da ih izvade iz tih govana, pa to je velika frka, boga ti… nekoliko stotina godina, uz to još i u Rusiji… Užas.
- Nalaze se negdje blizu Lenjingrada.
- Čega?
- Lenjingraad su zvali i Petrograd ili sankt Petersburg…
- Znači, zapadni dio Rusije.
- Valjda.
- Strašno.
- Zašto?
- Nema veze.
- Zašto?
- Još da ti i to kažem. Ionako znaš i više od onog što bi trebao i smio.
I vizije potekle iz votke učinile su svoje. Pokrenule su i potaknule niz akcija izravno i posredno. Krajem pedesetih malo tko se usudio i pomisliti, a kamoli reći da je uočio, vidio, zapazio… čudnovate letjelice iznad Lenjingrada. Amerikanci su nešto primijetili uz pomoć radara i satelita, ali nisu znali što je to, već su sa strahom i sumnjom očekivali nove izume sovjetske vojne industrije, a osobito one iz svemirskog programa. To su bile godine napetosti.
komentiraj (27) * ispiši * #
21
utorak
rujan
2010
urednik je otvorio butelju, natočio punu čašu, otpio gutljaj dva i pogledao na mali dodatak uz butelju – notica s pjesmom T'ga za jug... ostalo je legenda...
... i dok je redakcija razmatrala pristigle radove više ili manje nepoznatih autora, u rasponu od poezije do tragikomedije, urednik je kontemplirao na temu "T'ga za jug" i dojmove zalijevao kapljicom...
T'GA ZA JUG
Tamo zorata greit dušata,
i s'nce svetlo zajdvit v gorata;
Tamo darbite prirodna sila
so s'ta raskoš gi rasturila:
bistro ezero gledaš beleit,
i si od vetar silno temneit
pole pogledneš, ili planina,
segde boževa je hubavina.
Tamo po s'nce v kaval da sviram…
T'ga za Jug – fragment
Konstantin Miladinov
Moskva, 1862
... U to ime... !
komentiraj (78) * ispiši * #
11
subota
rujan
2010
na zahtjev urednika, čitatelja i šire javnosti...
izmijenjen je dizajn bloga i postavljeno privremeno dizajnersko rješenje. za novo, trajno i kvalitetnije rješenje, kao i kod literarnih događanja, otvara se natječaj i zna se - pobjedniku sve, ostalima sirnica i jogurt... utješne nagrade. dakle, otvara se još jedan natječaj i eto prilike vama modno i dizajnerski osvještenima, da pošaljete svoje prijedloge, a možete poslati i gotova rješenja. tko zna, možda već slijedeći mjesec ovaj blog osvane u novom ruhu, uz novi, ljepši i funkcionalniji dizajn, s većim i ljepšim, čitljivijim i vidljivijim slovima i ilustracijama, o kojima se najozbiljnije razmišlja u redakciji i među čitateljstvom.
komentiraj (74) * ispiši * #
09
četvrtak
rujan
2010
u očekivanju novih rukopisa, a prije inventure, urednik se zamislio, otvorio crnu knjižicu i našao nekoliko vlastitih umotvorina, od kojih neke izravno prenosimo ...
psi ne laju bezveze
ulovio sam muhu pod prozorom i gledao joj krila, to čudo prirode, koje nekima omogućava brzi odlazak u svim mogućim smjerovima. juha se kuhala u loncu i još je samo par minuta falilo do magičnog trenutka ubacivanja rezanaca. domaćih. psi su lajali u parku. nije bilo bezveze. izvukao sam vaticu iz ušiju da ih bolje čujem. čuo sam i zvonce na ulaznim vratima. više puta (nisam brojao). i što sad? psi i dalje laju. pogledao sam kroz špijunku. jehovini svjedoci? ili, možda prodaju kozmetiku... ili osiguranje... ili već nešto. nešto sigurno prodaju. ne otvaram ljudima koji mi nešto prodaju na vrata. tolike sam se godine bavio prodajom svega i svačega, na raznorazne načine, ali ne volim prodaju pred vratima. ne volim prodaju uopće. više volim kupovati. ali ni to ne volim s kućnog praga ili u predsoblju. volim otići u dućan i kupovati (staromodno, ali veseli me). ne vjerujem ni u ove kataloške kupnje, jer uvijek imam osjećaj zajeba čak i kad je sve 5. i onda pomislim kako bi trebao nabaviti psa. jer psi ne laju bezveze...
komentiraj (32) * ispiši * #
03
petak
rujan
2010
burek za bajku, pljeska za priču, priča za pjesmu, pjesma za majku...
dakle, urednik se vratio s odmora napunjenih baterija. nije ni čudo kad se odmarao... poslovna tajna. gdje, kad, kako, koliko... o tom po tom. u nekom od slijedećih postova možda se objavi koja crtica ili nešto više. u svakom slučaju, kad je vidio kako sve ide ok, po starom, gosti dolaze, troše, pišu, pričaju, pjevaju... odlučio je nastaviti s natječajem - literarni su radovi i dalje na cijeni, a nagrade kao i do sada, hm, primamljive (je li to baš pravi izraz, pitao se...). pa, zato ovaj post i najavljuje nove natječaje, nagrade i naravno, remek djela suvremene domaće i svjetske blogeristike (smije li se reći literature?). zato, samo hrabro. u slijedećem postu (po starom dobrom običaju), objavljujemo dobitnike i nagrade. neka riječi poteku... :)
komentiraj (35) * ispiši * #
13
petak
kolovoz
2010
godišnji odmor
počeo je još prošli tjedan, ali u naletu privatnih poslova i rješavanja privatnih obveza, urednik je gotovo i zaboravio na sam pojam odmora, a nakon tjedan dana, točnije, danas, shvatio je kako mu ostaje još malo tog tzv. godišnjeg odmora i da valja putovati što dalje od svih poslova i obveza... vrijeme je za put na more ... vrijeme je za samoga sebe, pa je odlučio ostaviti otvorenu pečenjarnicu i dati dirigentsku palicu u ruke kuharu i konobaru, koji su se vratili sa odmora. i što još reći? bon voyage, have fun, hasta la vista... uživajte i vi, svi koji se zateknete ovdje ili na nekom još ljepšem i zabavnijem mjestu (a ima ih, vjerujte mi, ima ih...). lijepi pozdrav :)
komentiraj (18) * ispiši * #
01
nedjelja
kolovoz
2010
zašto pišemo...?
pitao se urednik, smišljajući novu temu i novi natječaj, a onda zaključio da je najbolje ostaviti otvoreno pitanje za otvorenu (i argumentiranu) raspravu. a možda dođe i neki tekstić, proza, poezija, haiku... pa vi vidite :)
komentiraj (18) * ispiši * #
26
ponedjeljak
srpanj
2010
nova epizoda natječaja - "bilošto za budzašto" ili ništa za ništa...
uredniku je sveskupa polako počelo ići na živce, sve više posla, sve manje novaca, godišnji odmor u točno neutvrđenoj budućnosti, neizvjesnosti na sve strane, o tzv. "regresu" je čuo priče za šankom, a ni s ostalim se baš nije osjećao ni nalazio... i što mu je preostalo? nova epizoda natječaja slovo za slovo, pivo za pivo, burek za burek, a i priče i pjesme, slike, komentari i ostalo za budzašto... :)
komentiraj (24) * ispiši * #
20
utorak
srpanj
2010
besmisao natječaja ili natječaj besmisla...
i nakon brojnih prijedloga za ukidanjem natječaja, jer nema smisla, a što nema smisla, ne treba ni nastavka, i unatoč svim ozbiljnim upozorenjima, ali i financijskoj situaciji koja nije išla u prilog bakanalijama i čašćenju sve brojnijih gostiju koji su se pozivali na svoje spisateljske radove i zasluge, nagrade, pobjede... urednik je odlučio napraviti salto mortale natječaja i sve besmislene komentare (ali i one koji tako ne izgledaju), izdašno nagraditi. svi do sada nagrađeni autori, komentarori, promatrači, frendovi, redoviti gosti pečenjarnice i ostali, pozvani su na festival besmisla, nadrealistički "natječaj" nonsensa, koji počinje od trenutka objave urednikove odluke (zapravo, od sad). i tako će "kratke" ugostiti i počastiti sve autore, komentatore i ostale, ali uz pravo promjene odluke i programa, "natječajnih" uvjeta, sve dok se tako uredniku bude htjelo. dakle, svima nagrađenima ćevapi, pite i bureci, plate i prilozi, a nakon festivala besmisla vidjet ćemo... tko zna kad i kako će sve to završiti? svim autorima, komentatorima i ostalima, od redakcije i urednika, puno sreće, dobru zabavu i lijepi pozdravi :)
komentiraj (81) * ispiši * #
11
nedjelja
srpanj
2010
sreća je... tema novog nastavka natječaja za pisce, komentatore i ostale goste ovog mirnog kutka...
urednik je prvo odlučio napraviti rez i veliki zaokret u uređivačkoj politici, nastavcima natječaja i pisanju uopće... ipak, pritisci stručne i šire javnosti, kao i najava štrajka osoblja ako se nastavi zadirati u njihova stečena prava... sve je to utjecalo na odluku da tematski izbor i uređivačka politika ne dožive veći zaokret. zato je, kao što to i zvijezde kažu, a vrijeme i okolnosti omogućuju, odlučio nastaviti postupnim i ne previše bolnim izmjenama.
komentiraj (43) * ispiši * #
04
nedjelja
srpanj
2010
nastavak natječaja svim sredstvima, ili... tko zna kako, kada i gdje će sve to završiti :)
Tatu ti jebem!
Nema regresa.
Šef zbris'o na godišnji,
tatu mu jebem!
by Coyote
P.S. dabogda mu žena dobila mengu, a on sunčanicu, grrr!!!
Kojotica
nastavak sa primjesama horora:
Šef u moru
E da ga barem
pojede morski cucak.
Zlato tetino!*
* cucak, ne šef :))
Kojotica
jednoga dana
na rubu velke šume
gljiva je rasla
hehe....pozzz,kisss,žmrlj,brlj....
gujdek
Pametna faca
su dvi riči sve oštanca
ljubi ga Jaca !:))
fra gavun
Oda petku
Fajrunt za danas.
Hvala bogu, petak je,
dan za metak, ae.
Kojotica
Piči sunce al piči i klima
nekom vruče a meni zima
kaje sine pita stara me mati
zakaj ti je klonula tak glava
ma pusti majko staričice moja
to u meni studena spava
Moj prilog za eventualni novi nagradni natječaj
"studenoj, s ljubavlju"
gujdek
o, gujdek moj dragi,
studena te ni pogledat neće,
kad mjesto mozille
koristiš explorer smeće :P
Kojotica
teško je odlučiti o favoritu, a kamoli o pobjedniku za tjedan, mjesec ili sezonu. urednik je odlučio prepustiti odluku čitateljima, i komentarima, čak se nije ni pehara poželio, jednostavno, samozatajno se povukao u klimatiziranu sobu s čašom piva u jednoj i frtaljem pizze u drugoj ruci. fjaka? umor? kriza kreativnosti ili identiteta...? u svakom slučaju, otvorio se novi prostor za demokratske promjene u pečenjarnici "kratke domaće". pa vi vidite. i glasajte. :)
komentiraj (44) * ispiši * #
02
petak
srpanj
2010
U međuvremenu, dok se broje glasovi i kontemplira o temeljnim pitanjima suvremene književnosti, urednik je odlučio objaviti nekoliko činjenica...
a činjenica je da ugostiteljski obrt "kratke domaće", ima i reputaciju i cjenik svojih usluga i proizvoda. vrhunac kulinarskih umijeća, objedinjen u cjelinu ponude, uz ugodan i poticajan ambijent.... objavljujemo izvod iz cjenika. voila!
IZVOD IZ CJENIKA - „KRATKE DOMAĆE“
GRILL
ĆEVAPI - mali (junetina, 150 g / 6 ćevapa + lepinja) 50,00 Kn
ĆEVAPI - veliki (junetina, 400 g / 12 ćevapa + lepinja) 120,00 Kn
ŠIŠ ĆEVAPI - mali (junetina, začini, 150 g /
3 kom. + lepinja) 70,00 Kn
ŠIŠ ĆEVAPI - veliki (junetina, začini, 350 g /
7 kom. + velika lepinja) 150,00 Kn
PLJESKAVICA (junetina, začini, 250 g /
1 kom. + lepinja) 80,00 Kn
PLJESKAVICA S KAJMAKOM (junetina, začini, 250 g /
1 kom. + lepinja + kajmak) 100,00 Kn
RAŽNJIĆI - mali (teletina, 100 g / 1 kom. + lepinja) 80,00 Kn
RAŽNJIĆI - veliki (teletina, 300 g / 3 kom. + lepinja) 190,00 Kn
MIJEŠANO MESO (junetina, i svinjetina, začini, 250 g /
2 ćevapa + 2 šiša + 1 kobasica + 1 ražnjić + lepinja) 100,00 Kn
„KRATKE“ PLATA (5 ćevapa, 4 šiša, 2 ražnjića, 4 kobasice,
1 pljeskavica, kajmak, ajvar, pommes frites, šampinjoni, 4 lepinje 200,00 Kn
PITE
BUREK (meso - junetina, 250 g) 1 por. 50 Kn
SIRNICA (sir - 250 g) 1 por. 40 Kn
KRUMPIRUŠA (krumpir - 250 g) 1 por. 40 Kn
BUĆNICA (sir, buće - 250 g) 1 por. 40 Kn
MIJEŠANA (junetina, krumpir - 250 g) 1 por. 50 Kn
Dodatci
rajčica 10,00 Kn
sir 10,00 Kn
šampinjoni 10,00 Kn
vrhnje 10,00 Kn
ajvar 10,00 Kn
kajmak 20,00 Kn
lepinja 1 kom. 10,00 Kn
zapečeni grah 30,00 Kn
mladi krumpir s korom 20,00 Kn
salata 30,00 Kn
PIĆA I SOKOVI
SOKOVI 20,00 Kn
MINERALNA VODA 1 l 30,00 Kn
PIVO 1 l 50,00 Kn
VINO 1 l 100,00 Kn
VINO Butelja 0,75 l 200,0 Kn
Cijene se odnose na redovite narudžbe (prema normativu), a za ostalo na upit.
„KRATKE DOMAĆE“
02.07.2010.
komentiraj (18) * ispiši * #
